Menu

Svetislav Stančić (7. VII 1895.- 7. I 1970.)

stancicRijetke su sredine u kojoj je jedna ličnost ostavila tako dubok pečat kao što je to učinio klavirski pedagog Svetislav Stančić u Hrvatskoj.

Godinama je svoje učenike odgajao u duhu profesionalnog poštenja i učio ih na osobnom primjeru, a oni su kasnije to nastojali prenijeti i na svoje učenike, pa je tijekom pedeset godina i nastao pojam "Zagrebačke pijanističke škole". Najbolje tradicije njegove škole i dalje se njeguju, napose u visokoj profesionalnosti poduke.

Stančić je rođen 7. srpnja 1895. u Zagrebu. Godine 1910. upisao se u školu Hrvatskog glazbenog zavoda i završio je za pet godina. Klavir je učio kod Emilije Makanec, a kompoziciju kod Vjekoslava Rosenberga-Ružića. Nakon Prvog svjetskog rata za mjesto nastavka školovanja odabrao je Berlin, najjači glazbeni centar tog vremena. U Berlinu je proveo ukupno Četiri godine. od 1918. do 1922. Prve dvije godine učio je klavir kod H. Bartha. učenika velikog H. van Büllowa, inače poznatog kao učitelja W. Kempffa, A. Rubienstaina i H. Neuhausa. U želji da još više proširi svoje pijanističko umijeće odlazi na usavršavanje i C. Ansorgeu, Lisztova učenika. Naime. od njega je htio iz prve ruke upoznati tradiciju interpretiranja Lisztovih djela, napose Sonate u h-molu, kao i kasnih Beethovenovih sonata. Istodobno se ponovo vraća studiju kompozicije, pa od 1920. do 1922. provodi na usavršavanju kod F. Busonija. Busoni je tada preuzeo majstorsku školu na Pruskoj akademiji umjetnosti, a u njegovoj klasi su tada bili Kurt Weill, Luc Balmer i Wladimir Vodel, sve kasnije poznati skladatelji. U Busonijevoj su radionici nastale 1922. transkripcije četiriju predigri Bachovim crkvenim kantatama. Iste godine Stančić je održao solistički koncert u Berlinu, u Beethoven-Saal (svirao je Bachove skladbe te Beethovenove sonate op. 31, br. 2, op. 57 i op. 111).

Došavši 1922. u Zagreb, Stančić se posvetio koncertiranju i pedagoškom radu. Do tada je već napisao više orkestralnih djela, od kojih se ističu Hrvatska rapsodija za veliki orkestar, 1915., Simfonijski sherzo, 1916. te Krunidbeni preludij, 1917. Okrenuo se također i oživljavanju hrvatske glazbene baštine (izdanja Pintarića, Livadića i sl.). Stančić je do 1927. djelovao i kao vrlo aktivni koncertni pijanist. Priredivao je tematske koncerte posvećujući ih jednom skladatelju (Beethoven, Debussy, Rameau. Busoni) ili razdoblju, te se posebno zauzimao za djela domaćih autora (večer vlastitih prerada domaćih autora i sl.). Njegovi solistički nastupi predstavljali su uvijek važan kulturni događaj zato jer se posebno zauzimao za praizvedbe djela domaćih skladatelja. Kritika je isticala njegov "krasni, obli ton i najveću zvukovnu jasnoću svakog detalja skladbe, što se očitovalo kod njegova izvođenja djela bilo koje epohe. Debussy kod njega nikad nije bio zamagljen, Mozart i Scarlatti nikad bezvučno lepršavi..." Ipak, najveće rezultate Stančić je ostavio na pedagoškom polju, radeći na Muzičkoj akademiji od 1922. do 1969.

Tijekom skoro pola stoljeća Stančić je odgojio skoro sve pijaniste u Hrvatskoj. Imao je 99 studenata, od kojih su kod njega diplomirali 66. a čak 40 izabralo je za svoj životni poziv koncertnu karijeru. Stančić je imao dvije "zlatne decenije": tridesetih godina iz njegove klase izašla je generacija sjajnih pijanista kao što su: Božidar Kunc, Dora Gušić, Branka Musulin, Melita Lorković, Ćiril Ličar, Evgenij Vaulin, a pedesetih godina Zvjezdana Bašić, Darko Lukić, Jurica Murai, Ranko Filjak, Stjepan Radić, Branko Sepčić, Pavica Gvozdić, Vladimir Krpan, Sretna Meštrović"...

Njegov način poduke i individualni pristup svakom učeniku bio je toliko uspješan da se vremenom počelo govoriti o "Zagrebačkoj pijanističkoj školi", odnosno "Metodi Stančić". Sam Stančić se, doduše, nikad nije slagao s nazivom metode koja bi nosila njegovo ime, naglašavajući da se zapravo radi o 'općim principima svakog stručnog, kvalitetnog
pijanizma'. Jedino je dozvoljavao da se metodom nazove "onaj razrađeni način kako je običavao muzički obrađivati materiju", učeći svakog pojedinog učenika svjesnom ovladavanju muzičkim i tehničkim zanatom.

U jednom intervjuu 1962. govoreći o svojoj klavirskoj pedagogiji sam Stančić je rekao:

Prilaženje studentima s moje strane je i psihološke prirode toliko da respektiram njihove urođene sposobnosti i ono što zovemo talentom. Naravno, talent se sastoji od mnogo sposobnosti kao što su: temperament, mogućnost uživljavanja, zvukovna fantazija, osjećaj pregnantnog ritma itd. Sve ovo, naravno, treba u procesu nastave kultivirati, izobraziti u jednu skladnu cjelinu koja će moći izvršiti sve zahtjeve skladbe. U tome se, konačno, i očituje individualitet svakog studenta ponaosob prilikom nastupa. Taj individualitet odražavat će se u relacijama tempa, odnosu prema agogici i dinamici itd., što zapravo i čini izvođačku umjetnost, onaj moment posebnosti...
Počeo sam karijeru kao pijanist i skladatelj, a istodobno sam se bavio i pedagogijom. Vremenom sam uvidio da sve to ne ide zajedno, odnosno da će nešto biti oštećeno, bilo pijanistika, bilo kompozicija ili pedagogija, Godine 1927. prekinuo sam kao pijanist i posvetio sam se samo pedagogiji. Mislim da nisam učinio krivo!"

Kontakt

EPTA Croatia,
Trg maršala Tita 12,
10000 Zagreb, Hrvatska
tel. +385 91 56 50 091
fax. +385 1 375 5042
stancic@epta-croatia.hr
Predsjednica, Ida Gamulin
ida.gamulin7@gmail.com
Organizacija i produkcija:
Prvi glas,
Kačićeva 4,
10000 Zagreb, Hrvatska
prvi.glas2015@gmail.com